TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene čitati njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom.Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom.Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda napustome drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zaljevah
svojim suzama.
Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti.Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću voditi nikad za ruku
njegovu djecu.I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.
Ti koja imaš nevinije ruke od mojih,
budi blaga u njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga u njegovu snu!
(O sjećanjima, životu i onome što netko misli da želimo)
Od čega da složim samoću,
Umornu od nas?
Raspršile se nade,
Rasula se sjećanja,
Vrludaju nebom
Nesačuvana.
Riječi odavno
Kaplju kišom tihom
Kao sa staroga krova
Vrijeme.
Ostaju tek pisma
U zjenice urezana,
Srcem istrošena
Na svakom pregibu
Davne ljubavi,
Otisak sreće i zanosa
U kapljici tinte
I želja, još živa,
Bolna,
da oči zatvorim
I sačuvam ti trag.
Teški su došli dani
Kad propada zemlja pod nama,
Kad gase se svjetla u očima čovjeka,
Kad jutrima budi se tama,
Cvate i buja u žilama.
Vrijeme je došlo
Nepoznata toka.
Svojim krugom ne kreće se ništa.
Siguran nisi da postoji danas,
Ni u ovom trenu da će biti sutra.
Obećavam svojoj ludoj radosti i nadi
Što još uvijek jednom istinom dišu:
Ako me kazne za sve moje grijehe,
I nebo mi te prije moga kraja uzme,
Zaboravit ću disati i ni trena neću živjeti duže.
Moje će se sklopiti oči
U istom danu kad zanijemit će vjetar i presušiti kiše,
Kad bol će se smijati, a tebe ne bude,
Ni od tišine tišeg.